...Išla je tobož da leži, spava, a u stvari da što pre ostane sama sa sobom, i da onda, sasvim sama u noći, pokrivena jorganom, nastavi što jače grljenje, milovanje, tonući i gubeći se od sreće zbog tih snova. I što je najglavnije, mada je bila uverena kako se neće udati, ipak, ipak svi su se ti snovi stapali u snevanje bračne sreće, bračne sobe, postelje, nameštaja... I taj san jedan isti: u velikoj, raskošnoj sobi, punoj izukrštane raznobojne svetlosti. Oko nje ostale sobe, takođe nameštene, okićene peškirima i darovima što je ona donela... Dole, u dvorištu, bije šedrvan, njegovi mlazevi, kaplje vode prema svetlosti iz ove njene sobe, žute se i šušte kao ćilibar. Čuje se svirka. On, njen mladoženja, kao završavajući poslednje veselje, već umorno, ali veselo, nestašno i razdragano se izvija, zanosi i prati pesme koje svatovi odlazeći od njih pevaju, ostavljajući nju i njega ovako same. On visoka čela, crnih, malo dugih brkova, a sav obučen u svilu i čoju. Mirišu mu haljine od njegove razvijene snage. Ona ga ovamo, u postelji, u bračnoj košulji, u moru od te svetlosti, šuštanju šedrvana, u svirci, pesmi, čeka. I mada još nije do nje došao, ona već oseća na sebi oblik njegova tela, i bol koji će biti od dodira njegovih ruku, usta i glave na njenim nedrima, kad on padne i kad počne da je grli i ujeda... I onda njega uvode. On prilazi. Poljupci ludi, besni; stiskanje, lomljenje snage; beskrajno duboko, do dna duše upijanje jedno u drugo.
Zato je ona tu samoću uvek volela. Čak, kad je sasvim sama kod kuće, mati joj ode ili na groblje ili poslom, pa se duboko u noć već ne vraća, ona je i taj strah od mraka nekako rado podnosila. Uvek bi se tada povlačila gore i onda, zatvorena kapijom i zidovima, dakle osigurana, predavala bi se sama sebi. A da bi sasvim izbegla strah od samoće i mraka, sve više i više zanimala bi se sobom. Slobodno bi se otkopčavala, razgolićavala prsa i rukave i same šalvare, da bi osećala kako bi jednim pokretom sve mogla sa sebe da zbaci. Onda bi se unosila uživajući u svojoj lepoti, osećajući draž od te svoje otkrivenosti i od golicanja vazduha. A koliko bi puta, čisto kao kakav muškarac, sa tolikom strašću počela da posmatra svoje prave, krupne dojke, u kojima su se ispod beline kože, već nazirale, kao odavno zrele, neke grudve.
Jednom umalo ne učini ludost. Bilo je nekako na izmaku leta. Opet je bila subota - pazarni dan. Mati sa Magdom otišla na groblje. Padao je mrak, ali nekakav topal, zagušljiv mrak. Mati joj nikako ne dolazila, a ona kao uvek, ograđena komšilukom i kućom, jednako bila sama. Nemajući šta da radi, a ne smejući da se kreće, sedela je gore u sobi i kao obično bila je raskomoćena. Čak i više nego obično, jer je bilo tada, više nego ikada, obuzelo ono "njeno". Ali kao nikada dotada, odjednom poče osećati kako je počinje za srce da hvata neizmerno duboka, iz tamne daljine sa slutnjom takva teška tuga, jad i usplahirenost: čime će se sve ovo svršiti?! Da neće, a sigurno će, sigurno - smrću?! I onda: čemu i našta sve ovo?
U tom ču kako iz bašte dolazi mutavi Vanko. I to peva. Sigurno pijan, kao svake subote od bakšiša što je dobio, slušajući po pijaci i čaršiji. I pošto je dole, u kujni, video da nikoga nema, on se poče peti gore, ovamo k njoj. Ona se trže. Brzo se pokri i kao opasa. Ali odjednom joj dođe luda misao od koje se sva oznoji. Što da ne? Pijan je - i neće znati; polunem je - i neće umeti kazati! I što da ne jednom i to, o čemu se toliko misli, sanja? Što da ne vidi ona jednom kako je kada se oseti muška ruka na sebi.
Vanko došavši ovamo i videvši je, zaradovan što ju je našao, i pijan, srećan, mucao je i mimikom joj poče pokazivati od koga je i koliko danas dobio.
- Ba... ba... ba!...
Ali videvši kako se ona sa minderluka, međ jastucima, onako raskomoćena, i ne diže, ne prilazi, još manje mu odgovara, niti se smeje - on zastade ispred nje kao uplašen. Ali ona ga pozva.
- Daj ruku!
On joj pruži slobodno ruku sa ispruženim i raširenim prstima, i to levu, jer mu ona beše bliže njoj. Ona ga uze za ruku, ali ne kao svakada, za prste, već odozgo i više ruke za dlan, za onu četvrtastu i široku kost. Zatim ona vide kako mu se iznenađenom takvim njenim uzimanjem ruke, rašireni prsti zgrčiše, te, prinoseći je k sebi, ruka njegova dođe joj onako crna, tvrda i kao neka šapa. Ali nije ona ta koja bi, kada nešto naumi, na po puta stala, ustukla. Brzo ga dovuče k sebi i držeći ga među kolenima i, ne slušajući njegove neprirodne glasove od straha i radosti, otkri svoja prsa i na svoju jednu dojku silom položi njegovu ruku pridržavajući je, pritiskujući je... Oseti samo bol i ništa više. Brzo, stresajući se od jeze, ustade. Ali on, obezumljen, lud, sa penom na ustima, iskrivljenim licem, gurajući je glavom u trbuh, grleći je po kukovima kidao joj meso i kao kleštima je vukao k sebi, da je obori, puštajući zapenušane lude krike:
- Ba... ba... ba!
I druga da je bila na njenom mestu, sigurno bi podlegla, izgubila bi se, ali ona, gnušajući se, samo ga odbaci od sebe i izađe, zakopčavajući se.
Bora Stanković i Sofka.
Da je Sofka živela u našem veku da li bi se libila da koristi vibrator?
Da li smo i dalje robovi predrasuda? Da li su još uvek tzv. tabu teme
vlasnici naših života?
Žao mi je što se ne pojavi savremeni Bora Stanković, ovog doba a da tako
snažno psihoanalitički (poput Dostojevskog) opiše i prikaže lirski i snažno
sve otuđenosti i devijacije koje nam je donelo ovo savremeno doba.
Hrabar, otvoren ne zaobishavshi ni malo nečiste teme (svekar i snaja, dever i snaja itd.) - a sve je to život i sve se to negde još uvek dešava, pri svemu tome ne gubi sebe u prikazivanju.
Prema tome "pomagala" ne treba osuđivati. Mislim da je to individualna
stvar izbora.
Ovaj tekst sam prebacila sa jednog drugog foruma, koji će po svoj prilici
biti ugašen.
Autor teksta sam ja i zanima me šta mislite o ovoj temi.
Ja lično pevušim onu: Dok je meni Jašara živoga, zdravoga Ljubica se ... neće:)) :evil:
