«Bože… ako postojiš, nešto bih te htjela upitati… ako imaš malo vremena!»

«Moje vrijeme je vječnost. Reci, dijete!»

«Željela bih znati što kod ljudi ne razumiješ?»

«To što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti, a onda bi htjeli ponovo biti djeca. To što troše zdravlje da bi stekli novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje. To što misle tjeskobno na budućnost te tako zaborave na sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. To što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu ni živjeli...”

Bog uze moju ruku u svoju. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah:
”Kao roditelj koje bi životne pouke htio da Tvoja djeca nauče?”

Osmjehujući se Bog odgovori:“Da nauče kako nikoga ne mogu učiniti da ih voli. Mogu samo sebi dopustiti da budu voljeni. Da nauče kako nije najvrijednije ono što imaju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se načine duboke rane u ljubljenoj osobi, a tada su potrebne godine da ih se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje. Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je različito.Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.

I da nauče imati vjere…

Da da

Da - to je sustina. Inace, u vaznim zivotnim situacijama, cesto sam ~razgovarala sa Bogom~ na slican nacin. I uvek sam se bolje osecala i znala sta treba da radim.